Suchergebnisse

Središnji je cilj rada ustanoviti u kojoj je mjeri i na koje načine koncept izravne demokracije bio tema znanstvenog i stručnog istraživačkog interesa u okviru hrvatske političke znanosti. Analiza je obuhvatila članke objavljene u politološkim znanstvenim i stručnim časopisima u razdoblju od 1990. do 2020. godine. Glavni je nalaz provedene analize da je izravna demokracija bila na marginama istraživačkih interesa hrvatske politologije. To je posebice vidljivo ukoliko se opseg tematiziranja izravne demokracije usporedi s tematiziranjem različitih institucija predstavničke demokracije. Hrvatska politologija primarno je fokusirana na model predstavničke demokracije, a tek sporadično se bavi izravnom demokracijom. Dodatno, provedena analiza pokazuje da hrvatski politolozi na izravnu demokraciju dominantno gledaju negativno, te su vrlo oprezni prema njenom eventualnom češćem korištenju u hrvatskoj politici.

Mijenjaju li se stavovi građana o demokraciji u uvjetima povećane institucionalne nestabilnosti i promjena u stranačkom sustavu u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina? Nastojeći odgovoriti na to pitanje, autori polaze od koncepta političke potpore demokraciji kakav je izvorno zamislio David Easton, a nadogradili su ga i operacionalizirali Russel Dalton i Pippa Norris. U članku se analiziraju odnos difuzne i specifične potpore demokraciji u Hrvatskoj od 1999. do 2018. i utjecaj na ponašanje birača u oblicima glasovanja za etablirane stranke (lojalnost), nove i marginalne stranke (glas) te apstinencije (izlazak). Analiza obuhvaća sedam vremenskih točaka anketnih istraživanja izbora od 1999. do 2018. i nadovezuje se na druga istraživanja potpore demokraciji u Hrvatskoj. Rezultati potvrđuju da se s vremenom produbio jaz između normativne potpore i zadovoljstva funkcioniranjem demokracije, što se ogleda u povećanju broja kritičkih demokrata i nezadovoljnih autokrata. Premda su obje skupine još razmjerno ravnomjerno raspoređene među etabliranima i novim strankama, ima naznaka da nezadovoljni autokrati sve češće biraju "glas" umjesto "izlaska". Pritom, ukupna slika unutarnje strukture potpore demokraciji nakon 2015. sve više nalikuje na stanje prije velikih institucionalnih promjena 2000, što pridaje posebnu dimenziju političkim promjenama 2015. i 2016. i otvara pitanje o utjecaju uspjeha novih političkih aktera na potporu demokraciji u Hrvatskoj.

Mijenjaju li se stavovi građana o demokraciji u uvjetima povećane institucionalne nestabilnosti i promjena u stranačkom sustavu u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina? Nastojeći odgovoriti na to pitanje, autori polaze od koncepta političke potpore demokraciji kakav je izvorno zamislio David Easton, a nadogradili su ga i operacionalizirali Russel Dalton i Pippa Norris. U članku se analiziraju odnos difuzne i specifične potpore demokraciji u Hrvatskoj od 1999. do 2018. i utjecaj na ponašanje birača u oblicima glasovanja za etablirane stranke (lojalnost), nove i marginalne stranke (glas) te apstinencije (izlazak). Analiza obuhvaća sedam vremenskih točaka anketnih istraživanja izbora od 1999. do 2018. i nadovezuje se na druga istraživanja potpore demokraciji u Hrvatskoj. Rezultati potvrđuju da se s vremenom produbio jaz između normativne potpore i zadovoljstva funkcioniranjem demokracije, što se ogleda u povećanju broja kritičkih demokrata i nezadovoljnih autokrata. Premda su obje skupine još razmjerno ravnomjerno raspoređene među etabliranima i novim strankama, ima naznaka da nezadovoljni autokrati sve češće biraju "glas" umjesto "izlaska". Pritom, ukupna slika unutarnje strukture potpore demokraciji nakon 2015. sve više nalikuje na stanje prije velikih institucionalnih promjena 2000, što pridaje posebnu dimenziju političkim promjenama 2015. i 2016. i otvara pitanje o utjecaju uspjeha novih političkih aktera na potporu demokraciji u Hrvatskoj. ; Have the attitudes of citizens on democracy changed under increased institutional instability and party system changes in Croatia in recent years? In an attempt to answer that question, the authors start with the concept of support for democracy as originally conceived by David Easton, and later further elaborated on by Russel Dalton and Pippa Norris. This article provides an analysis of the relationship between diffuse and specific support for democracy in Croatia between 1999 and 2018 and its impact on voting behaviour including casting a ballot for the established parties (loyalty), for the new and protest parties (vote) or abstention (exit). The analysis involves seven time points in electoral survey research between 1999 and 2018 in Croatia and is complementary to other research on support for democracy in the country. The results confirm that the gap between normative support and the satisfaction with how democracy works increases over time, which is also evident from the increase in the number of critical (dissatisfied) democrats, but also of dissatisfied autocrats. Although both groups are still rather evenly represented among the established and the new political parties, there are indications that the dissatisfied autocrats will more often than not opt for the vote rather than the exit. At the same time, the overall picture of the post-2015 internal structure of democratic support increasingly resembles the pre-2000 era, when major institutional changes took place, giving an added dimension to the political changes of 2015 and 2016 and sparking the question of the future impact that new political actors will have on the support for democracy.

Glavni je cilj rada utvrditi u kojoj je mjeri novu političku opciju u Hrvatskoj, Most, opravdano nazivati populističkom. Na to pitanje autori nastoje odgovoriti korištenjem recentnih teorijskih, metodoloških i empirijskih uvida politološke literature o populizmu. Analizu temelje na inkluzivnom pristupu populizmu i iz njega izvedenoj istraživačkoj matrici na temelju koje je provedena analiza sadržaja. Analiza samo djelomice potvrđuje teze o Mostu kao populističkoj opciji. Autori smatraju kako je tu opciju najprikladnije kategorizirati kao kombinaciju centrističkog populizma i antiestablišmentske reformske stranke. Tvrde da bi istraživanja populizma trebala razlikovati antielitizam od antiestablišmentske pozicije stranaka i političara. Zanimljivost Mosta vide i u njegovu čudnom i paradoksalnom odnosu prema hrvatskoj političkoj eliti: mostovci kritiziraju političku elitu kao nekompetentnu i korumpiranu, a istodobno zagovaraju politički savez s tom istom elitom kako bi se provele reforme i donio prosperitet hrvatskom društvu. ; The main goal of the paper is to establish to which extent it is justified to label a newly established Croatian party The Bridge (Most) a populist party. In order to answer this question, the paper relies on theoretical, methodological and empirical insights from contemporary literature on populism. The study is based on inclusive approach to populism and accordingly developed categories for content analysis. The analysis only partially confirms the assumption that Most is a populist option. The authors suggest that Most is best described as a combination of centrist populism and an anti-establishment reform party. They suggest that populism research would benefit from distinguishing between anti-elitist and anti-establishment position of parties and politicians. Finally, they argue that the 'curiosity' of Most stems primarily from their awkward and paradoxical relationship towards Croatian political elite: Most's politicians criticise political elite for being incompetent and corrupt, while at the same time advocating alliance with this same elite in order to implement reforms and bring prosperity to Croatian society.

U komparativnim studijama biračkog ponašanja populistički stavovi sve se više čine nezaobilaznim istraživačkim konstruktom. Ipak, dokazi o učincima populističkih stavova na glasovanje za populiste i dalje su mješoviti, uz to što se učinci drugih koncepata nerijetko pripisuju populizmu. Istovremeno, u Hrvatskoj populizam ostaje slabo istražena tema, posebice na razini stavova građana. S tim na umu, u ovoj se studiji nastoje istražiti učinci populističkih stavova na glasovanje za populističke stranke i kandidate u Hrvatskoj kao relevantnoj studiji slučaja. U te se svrhe koriste anketni podaci Hrvatskih izbornih studija iz 2018. i 2020. godine. Rezultati multinomialnih logističkih regresija pokazuju kako populistički stavovi nemaju učinak na glasovanje za populiste u parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Također se pokazuje kako populistički stavovi povećavaju vjerojatnost izborne apstinencije i smanjuju vjerojatnost glasovanja za vladajuću stranku (HDZ). Ti nalazi otvaraju pitanja o korisnosti i funkcionalnosti postojećih ljestvica populističkih stavova te ukazuju na potrebu drukčijeg uokvirivanja čestica kojima se mjeri populizam.

Purpose: This paper unfolds the ways in which Croatia, as a young post-communist democracy, has aligned its transition and consolidation with the development of education programs that would support the protection of human rights and the creation of a democratic political culture. Design/methodology/approach: By combining the existing studies with the authors' own analyses of documents and internet sources, as well as interviews with teachers, this paper reveals that by adopting vague and non-binding policies, the Croatian political elite has demonstrated a lack of political will and courage over the past twenty-five years to develop a systematic and quality-based citizenship education.Findings: After long-term negligence, in the most recent five-year period, the need to change the educational path has gained prominence on the policy and political agenda. However, the reform process did not result in bridging, but in the deepening of ideological divides within the Croatian society. With the officially adopted interdisciplinary and cross-curricular approach, the responsibility for carrying out citizenship education was placed in the hands of teachers, with civil society organizations taking a compensating role. Whilst the former lack practical education, as well as guidelines and resources to incorporate citizenship education into the subjects they teach, the latter are incapable of reaching out to a sufficient share of the youth population. The outcome is that the youth continuously displays inadequate levels of citizenship competences.